Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.


Forum namijenjen posredstvu između zamjene/posudbe igara, boljem upoznavanju naših sugrađana kroz prizmu gaminga te postavljanju temelja nekim budućim prijateljstvima.
 
Početna stranicaGalleryPretraľnikLatest imagesRegistracijaLoginFacebook grupaYoutube channel

 

 Oni su tamo i pate, a mi?

Go down 
2 posters
Autor/icaPoruka
duxqwe
Administrator
duxqwe


Broj postova : 935
Karma : 6150
Join date : 21.12.2010
Age : 33
Lokacija : Kaštel Lukšić

Oni su tamo i pate, a mi? Empty
PostajNaslov: Oni su tamo i pate, a mi?   Oni su tamo i pate, a mi? Emptyuto vel 15, 2011 8:51 pm

Koliko nam treba dati vremena da započenom s otvaranjem svojih pospanih očiju? Pa zar mora uvijek najveći podražaj biti onaj na prepad? Koliko spočitanih, tuđih priča iz crne štampe, da do nas dopre neki glas koji će nas potaknuti na direktno djelovanje, a ne na indirektno komentiranje i zgražavanje nad smrću. Ne, ona je normalna - samo jedna stanica u životu. A vožnja kroz život nam ne govori koja je naša stanica, vrijeme unutar te vožnje je naše stanište, i tu trebamo postojati. Ali, mi uporno u smrti vidimo kraj, kojem to nikako ne spada. Pa umiremo i klonemo živi i zdravi, a da ne osjetimo ono od stvarnog bola. Podcjenili smo svoje mogućnosti i uzveličali smrt.

Zar se mora dogoditi da čovjeka snađe nedaća, pa da vidi tamo gdje pomoć treba biti ustup i pravilo, zapravo vidiš tugu, tugu za čekanje. U toj čekaonici punoj nesretnih trenutaka stojim kao začuđeni svat i zaboravljam na sve svoje male, nevažne probleme. Nije lijepo gledati, nije lijepo znati da takvi trenuci postoje, pogotovo kad si mlad i misliš da možeš pokoriti cijeli svijet svojom mladenačkom srčanošću... U tom ogledalu života, svoje budućnosti od koje uzmičem, ja se nagnem nad njihove oborene oči i tražim bar jednu iskru nekadašnjeg plama...

Na svoje iznenađenje, niti jednu suzu njihove tuge nisam našao, tek pokoji trzavi, otuđeni uzdah. Impresioniran sam, kakva hrabrost, kakava borba, kakva snaga, razumnost i prihvaćanje (ne žaljenje i krivljenje)... A tu borbu nitko ne priznaje. Te ljude, nitko ne doživljava. Oni su sami u svijetu bez sunca, lagodne šetnje, popodnevne kave ili bezbrižnog kupovanja... ali, još gore, često su u tom nerealnom svijetu između hladnih bolničkih zidova - sami.

Zar postoji neko od nas, koga ne prene zvuk kola hitne pomoći. Što se pitamo? Nije li istina, da barem na moment probudimo sliku nekog kome treba pomoć, nekog tko pati... Lecnemo li se svaki put, na svako zavijanje sirene? Ili, ponekad, u navici, to čujemo samo kao običan zvuk. Ne zamaramo se smrću, niti bolešću, ako nije naša... Gdje su ljudi izgubili sebe?

Teško je vjerovati, teško je prepričati, kada ti tamo gdje očekuješ nekog tko je spreman na potpunu njegu, da te zagrli, i postupi prema tebi kao prema čovjeku, dočekaš blijedu sliku naviknute stvarnosti, ravnodušnosti i blagog prijezira. Na svoje oči jasno gledam; i vidim jednu bijelu sobu, s više jednobojnih kreveta. Na njoj su polegnuti uglavnom ljudi treće životne dobi. Ljudi za koje najmanje žalimo. Ali ljude koji su nas zadužili. Zar uistinu tako brzo zaboravljamo?

Ja se ne mogu odmaknuti od slike u kojoj imamo prijevozna sredstva svih vrsta, i ostale kućanske aparate koji nas čine, ili bi bar trebala činiti "slobodnijima"?... Ne. U ovom dobu kada imamo mnoga pomagala, mi zaboravljamo na tuđe križeve, i najmanje smo slobodni. Ne za druge, nepoznate ljude, već za i svoje vlastite.

Ja se stresem i drhtim od te slike naših djedova i baka koji pate u bolesti. I divim se njihovom razumjevanju da ne žele teretiti svoje najmilije tako da im govore, ne o svojoj bolesti, već potrebi dolazka/odlazka k i od doktora/bolnice. Naše stare smo prepustili same sebi i ostavili ih na brigu brze intervencije hitne pomoći.

Ali, nažalost, slika je znatno šira od starije dobne skupine... ima tu i mladih, bilo svih onih koji zatrebaju hitnu pomoć... ima, a o njima brine zakon. Oni su u redu za čekanje, čekanje za pomoć u kojoj ukoliko nemaju nekog pri ruci od rodbine, zapravo nemaju nikog za međuljudsku pomoć. Probirem te sestre u plavim vestama kako šetaju iz jedne prostorije u drugu. Gledam i pokušavam pronaći iznimku, onu jednu koja će bit puna energije, koja će život staviti iznad svih svojih problema i općeprihvaćenih konvencija... koja će lučiti svijetlo, ulijevati nadu, i sijati ljubav iz očiju... gledam ali ne vidim... primjećujem njihove uređene kose, gledam njihovu maskaru i šminku... gledam.... ali ne vidim onu hitrinu, onu poletnost, osmijeh, onu radost davanja da nekom pomognete u njegovoj boli. Zar je život toliko mučan jer smo ga izvrgli zaboravu, pa se ne sjećamo kako izgleda biti bolestan?

Ja sam zaprepašten, vizualiziram samo pravila i novac koji ih pokreće. Tada mi se činilo da sam se našao na nečijem radnom mjestu, da sam se našao van okvira pravilnog djelovanja, da sam se zapleo o svoje nejake želje. Bio sam unutar sustava za koji sam vjerovao da će tu, gdje se liječe živi životi, biti neokaljan i najbrižniji. Ne, ne može biti, u bolnici treba uzdizati ozdravljenje, a ne miriti se, pa ni s najizglednijom smrti... ne može biti, ja ne dopuštam da mi se takva slika ureže u misli... pa, metodom tražim: one sestre, one doktore, one anđele čuvare koji su tu i nedopuštaju smrti da baci svoju sjenu na život, ma kakav god on patnički bio - mukotrpan, ali život... ne statistika...

I tu vidim svu svoju nemoć, vidim da trebam pomaknuti granice ljudskom životu koji je u meni, moram početi od sebe. Ja sam nalik onom koga nije zanimalo, pa kopam duboko, u najtamnije zabiti svog slijepog smiraja i uzburkam ga čudnim emocijama da saživim tuđe boli, da se otrijeznim od konzumerizma u kome ne postojim... polako navire mi misao od mesa... Što se dogodi kada stvari uzmemo zdravo za gotovo? Kada zahtjevamo garanciju na neplaćene račune svog postojanja. Sebeljubni ljudi! Kada na mjesta gdje nam treba vjera i ljubav, uvrstimo raspored za pomoć. Kada izvjesimo u bolovima ljude koji su sami. Zar nas je strah pomoći? Zar smo dovoljno zdravi da danas-sutra upravo NAS ne dočeka isti bolnički ležaj.

U tu svrhu, u želji za pomoći drugom unutar indoktriniranih hladnih lica i bezvjernih srca koji operirajući ljudska tijela misle da su most između Boga i čovjeka kao posrednici koji prenose život... u tom jauku uzaludnih pomoći, u jadu suhoparnih novčanih pomoći (kakve svrhe?.. ako novac pomaže kupiti vrijeme, ali neće i uliti ljubav i ufanje među one koji trebaju upravo taj iskaz ljudskosti i pobratimstva) koje ne pomažu tamo gdje treba dati cjepivo... tamo gdje trebamo pronaći svoje srce da bi vidjeli druga kako kucaju... tamo gdje trebamo posustaviti puke želje svom htjenju, da bi osjetili svu blagodat davanja... tamo trebam pomoći čovjeku koji leži u mojoj sobi, na mom krevetu. Posjetiti ću ga da se sjetim gdje živim.


Pismo:
>>Dragi gameri, evo ova kratka uvertira je bila više manje realna – moja točka gledišta (možda iz krivog kuta)... Ono što bih volio (u ovim vremenima koja idu) da date svoje mišljenje o ideji skupljanja novca tokom godine za one koji su u bolnici. Naime, osim što su ljudi unutar bolnice često osuđeni na samoću i sumanuto čekanje Godota... Mi možemo, mi moramo razbiti im monotoniju jednom plemenitom gestom, koja bi se manifestirala jednog dana kupnjom znakovitog poklona, a prethodila bi joj svačija žrtva odricanja tamo gdje si može, barem jednom uskratiti hir (npr. večernjeg izlaska, kave, bespotrebne kupovine itd...), pa dok se ne skupi priloga.

Mjesta za pomoć bi se našlo. Prvo je potrebna volja, a onda je sve moguće... Ja kao najbolji primjer uzimam onog od najmanjih. On je dječak od svega 11 godina, on je Toni Prkić. Splićanin kojeg smo imali prilike upoznati zahvaljujući medijima i godišnjoj nagradi humnosti - Ponos Hrvatske. Njegova priča je poznata više manje svima, ali je naprosto nevjerovatno kako jedan dječak od svega 11 godina ima takav senzibilitet prema drugima. Na njegovu (ne)sreću, Toni je zbog bolesti, prije 5 godina, završio na dječijem odjelu splitkskog KBC-a. Tamo je ostao zatečen slikom djece koja su, nezamislivo, čak i za Božić, bila sama, a o darovima su mogla samo sanjati. Tu je Toni istupio van svog malog tijela dječije sebičnosti i ikakve samodopadnosti, ustupio je mjesto velikom čovjeku koji je postao dobri duh bolnice. Od tada je tradicija da je Toni ukrao posao Djedju Božićnjaku, i on je taj koji nesebično štedeći tokom cijele godine daruje djecu u vrijeme božićnih praznika... Možemo li i mi gameri tu nešto učiniti?
<<


Zadnja promjena: duxqwe; sri vel 16, 2011 10:19 am; ukupno mijenjano 1 put.
[Vrh] Go down
AlexY
Moderator
AlexY


Broj postova : 238
Karma : 5099
Join date : 11.01.2011
Age : 33
Lokacija : Split (Plokite, blizu Crasha!)

Oni su tamo i pate, a mi? Empty
PostajNaslov: Re: Oni su tamo i pate, a mi?   Oni su tamo i pate, a mi? Emptysri vel 16, 2011 8:53 am

Uf, koliko nepotrebne patetike u onom uvodu.

Ja bih rado da budemo neka vrsta Child's Playa - na dječjem odjelu na Firulama već postoji PS2 (kojeg sam promptno koristio kad sam i sam bio na odjelu), pa igre uvik možemo davat, a bilo bi zgodno dat i nešto prijenosno za dicu koja se ne može maknit iz kreveta. Za najmlađe se uvik može kupit nešto plišano i tipa Etch-A-Sketch.

Ali, imajte na umu da bi to bilo i veeeeliki projekt... Izvan domene ovog foruma, s puno više ljudi.
[Vrh] Go down
http://fffan.blog.hr
duxqwe
Administrator
duxqwe


Broj postova : 935
Karma : 6150
Join date : 21.12.2010
Age : 33
Lokacija : Kaštel Lukšić

Oni su tamo i pate, a mi? Empty
PostajNaslov: Re: Oni su tamo i pate, a mi?   Oni su tamo i pate, a mi? Emptysri vel 16, 2011 10:18 am

Koliko velik triba bit? Kako kaže ona bitno da je od srca, a sad šta bilo - to je manje bitno.
Ako može mali Toni, možemo i mi. Ti imaš afinitete prema bunama po faksu, pa bi dobro došle i u buđenju svijesti po gradu. Moremo skupljat lemuzinu... a i nemoramo, već svatko tko ima volje neka se izjasni i počme s štednjom. Kupili bi možda nešto na Božić, možda se zajedno dogovorili s Tonijem, možda i (kako AlexY kaže) ustupili neku konzolu, igru... možda kolektivni posjet članova, pa i neko malo druženje... ili neki drugi, vaš prijedlog...

@AlexY vidim da ti imaš osobnog iskustva s bolničkim kartuzijama... pa, onda bi ti bio kao intendant naše zadruge za druge Razz

Usput, evo jedan bukvalan primjer, ima sam prilike doznati da se po sobama iznajmljuje tv (onaj stari crt) preko kojeg neki posrednik zarađuje. Meni to izgleda krajnje bezobzirno i prepotento, da na takvoj bižuteriji ideš bolesnicima prodavat maglu (Sigurno taj plaća TV pristojbu). Shocked
[Vrh] Go down
Sponsored content





Oni su tamo i pate, a mi? Empty
PostajNaslov: Re: Oni su tamo i pate, a mi?   Oni su tamo i pate, a mi? Empty

[Vrh] Go down
 
Oni su tamo i pate, a mi?
[Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
 :: Svijet gaminga :: Kolumne-
Forum(o)Bir: